Možda vam baš i nije neprekidno na radaru, ali ime Dragan Markovina, ljubitelji povijesti, knjige i pisane riječi u umjetničkim krugovima znaju itekako dobro, s obzirom da je njegov specifični osjećaj i kritički pogled na život i zbivanja na područjima bivše Jugoslavije iskren i usudim se napisati realan.
Hrvatski je povjesničar, publicist, medijski kolumnist. Redovni je kolumnist portala Telegram.hr i sarajevskog Oslobođenja, beogradskog Peščanika. Urednik je i voditelj emisije U kontru sa Draganom Markovinom na televiziji O kanal. Autor je niza znanstvenih članaka i knjiga: „Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja” „Tišina poraženog grada”, „Jugoslavenstvo poslije svega”, „Povijest poraženih”, „Doba kontrarevolucije”, „Usamljena djeca juga”, „Jugoslavija u Hrvatskoj : od euforije do tabua”, „Libanon na Neretvi: kultura sjećanja i zaborava” te „Neum, Casablanca” (2021). Autor je i tri nove knjige o kojima danas pričamo.
Rođen je u Mostaru, gdje je odrastao do svoje 11. godine, sve dok njega i njegove roditelje, kao i mnoge druge uslijed ratnih zbivanja, život nije odveo u izbjeglištvo, na Korčulu, odakle su mu i korijeni, potom u Split i Zagreb. Sada živi na relaciji Mostar – Split – Lumbarda, pomalo sanjari, piše i analizira.
STYLEŽURNAL. Ko je Dragan Markovina?
DM. Kakvo pitanje. Ja sam zapravo neki melankolično veseli mediteranac koji jako voli ugodan hedonistički život, slobodno vrijeme, dokolicu, knjige, more, a i taj nesretni Mostar.
STYLEŽURNAL. Gdje se najbolje trenutno osjećaš?
DM. To iskreno varira, prošlo ljeto sam shvatio da u ta tri frižidera (Split, Lumbarda, Mostar) imam jaja kojima nije istekao rok trajanja, znači da me očito vuče i ovamo i tamo i to je pomalo ušlo u ovisnost, da svakih sedam dana mijenjam.
STYLEŽURNAL. Nomad?
DM. To je istina, veoma se teško pokrenem u jednom pravcu, a i teško odatle odlazim, tako da ovisi, iskreno. Prije mi je bilo najljepše u Splitu, a relativno odnedavno volim biti u Mostaru, a kada dođe ljetna sezona, onda se najbolje osjećam na Korčuli.
STYLEŽURNAL. Kako filtriraš svakodnevicu?
DM. Dan mi mora imati neki ritam, uglavnom živim od pisanja, imam emisiju, pišem kad sam raspoložen, nemam neko određeno vrijeme, ali svaki dan nešto pišem, a ostalo, bitno mi je da trčim, da se bavim nekim sportom, prošetam, izađem, da je dan strukturiran na neki način, bez nekih velikih obaveza i stresova, ja ne volim imati neke dogovore, ja se volim družiti, ali više spontano, volim gradove gdje manje-više znam ljude, kao i gdje ih naći, ako ih želim naći. Imam zapravo, privilegiran život, živim od nečega što volim, razmišljajući što ću pisati, bile to knjige ili kolumne. Mislim da je slobodno vrijeme nešto najdragocjenije, da je vrijednost slobodnog vremena nemjerljivo s bilo kakvim novcem/zaradom.
STYLEŽURNAL. U kojim trenutcima gubiš fokus i koncentraciju?
DM. U trenutcima kada je dan toliko lijep, kada je sunce tako privlačno, a ovdje na jugu ima toliko lijepih, privlačnih sunčanih dana. Ja jako volim sunce i taj neki mir koji ovo podneblje pruža u svim ludilima, šetnje uz Neretvu u Mostaru ili posebno kad sam na moru.
STYLEŽURNAL. Da nisi povjesničar što bi bio?
DM. Kao dijete sam sanjao da igram nogomet i dobro sam igrao – rekreativno, ali sad iskreno govoreći da se nisam bavio književnošću i povijesti, svijet bi mi bio banalan da sam se bavio samo sportom, volim sport, ali vjerojatno bih se bavio, filmom, kazalištem, pisanjem kao nečim primarnim.
STYLEŽURNAL. Triptih, tri tvoje knjige koje su posljednje izdate, promocija dvije je već bila u Mostaru, očekujemo i treću vrlo skoro, kaži nam nešto o njima
DM. „Povijest, politika, popularna kultura“ zbirka je eseja o odnosu kulture, istorijografije i politike, nešto što ja profesionalno volim i radim i čime se bavim. Ova knjiga se bavi društvima i zemljama bivše Jugoslavije
Druga je poema „Partizani prohodu“, poema o ljudima mahom stvarnim, kombinacija fikcije i frakcije, ljudima koji su izborili i stvarali ovdašnja društva i njihov napredak, čija imena su završila, a negdje i preživjela na imenima fabrika i koji su mnogim generacijama obilježili formativne godine, a danas su potisnuta . Knjigu sam pokušao napisati kao spas za izbrisanu memoriju.
Treća knjiga je moj prvi roman, roman o Mostaru, „14.februar 1945“, kombinacija fikcije i frakcije, kako su svi ti ljudi nužno povezani proživjeli taj dan, poraženi i pobjednici, neko je i ubijen, a neko je i slavio. Mostar je tada bio mali grad, evo danas sjedimo u Calamusu i vidimo i Aveniju i Radićevu- toga tada nije bilo, tada je Mostar zaista bio mali grad koji si mogao prepješačiti u 15ak minuta. Svi sve čuju, proslavu, pucnje, meni se čini da je taj roman bio potreba, meni je svakako bio potreban, možda se nekome neće svidjeti kako ja pišem, možda sam loše napisao, ali da se otvori ta realna književnost, realna priča o onome bitnom što se događalo tada u Mostaru, zapravo nemamo literaturu koja bi se bavila ovom temom, traumama ovog grada, niti nakon II svjetskog rata, a kamoli ovog sada zadnjeg rata.
STYLEŽURNAL. Partizansko groblje u Mostaru, spomenik prve kategorije BiH, djelo arhitekta Bogdana Bogdanovića, jedan od simbola grada. Po mnogima jedan od najljepših arhitektonskih projekata na području Balkana. Spomenik jednom vremenu, koji je nenadmašan. Zašto je uništeno?
DM. Ne mogu nagađati, naravno da je organizirano, a postoje različite teorije, najviše se sumnja na hrvatske nacionaliste, mada postoji i teorije da je ovako nešto odgovaralo i nekome iz SDA, kako bi se optužili hrvatski nacionalisti, međutim postoji nešto što mene jako zabrinjava i konstanta je, a to je Katolička crkva stalno traži da se ovaj spomenik- ovo groblje izmjesti. Ok je da povjerujemo u ove teorije, ali zašto se stvorila atmosfera da se u ovakve teorije povjeruje? Katolička crkva je najjača institucija u gradu objektivno, jača je i od HDZ-a, a i Islamske zajednice. Istina jeste da je groblje na biskupovom zemljištu koje je nacionalizirano. Ali, zaboga, tamo je zaista groblje, kosturnica, tamo su ljudi zaista pokopani, a istovremeno, toliko lijep, vanvremenski spomenik, najrelevantniji objekat u Mostaru, lijepa je i Saborna crkva, Stari most i još mnoštvo drugih, tu ljepotu zaista svi vide, čak i ovi koji ovaj spomenik mrze.
Ovi ljudi koji su poginuli 1945.godine, su poginuli za neku plemenitu ideju i zaista nisu krivi ni za kakve traume bilo Katoličke crkve, bilo SDA ili HDZ nacionalista, koje su nastale kasnije. Neljudski JE skrnaviti ovakve SPOMENIKE.
STYLEŽURNAL. Šta te izbacuje iz takta?
DM. Glupost, čak mogu podnijeti zlobu i sebičnost, sve mi je to ljudski, inzistiranje na gluposti, naravno da se ljutiš, jer ne može neko ko je glup znati da je glup, biti svjestan da je glup. Naime, sve rjeđe upadam u rasprave takve vrste ,dakle nesuvisle rasprave me najviše izbace iz takta i sve manje u njima sudjelujem.
STYLEŽURNAL. Kulturna zbivanja u Mostaru? Zašto ih je tako malo? Malo izvedbi?
DM. Ajde da govorimo iskreno, Mostar je zaista mali grad, laž je da ovdje živi 100.000,00 ljudi, možda je realna cifra nekih 60.000,00 ljudi i previše je kulturnih institucija koje su registrirane. Naime, Mostar realno ima kapacitet za jedno dobro Narodno kazalište, kapacitet za jedno dobro Sveučilište/ Univerzitet, a ne dva i td. Ok, to je sada sve uvjetovano političkim odlukama i izborima, te posljedicama rata.
STYLEŽURNAL. Do kada će to biti tako?
DM. Zauvijek, to je naprosto tako. Mostar je podijeljen grad, to je suštinski tako. I mada ga mi voljeli to je stvarno stanje. Mostar je provincija, Evo mogu reći da je i Split provincija. U nas u BiH možete računati na ozbiljan teatar u Sarajevu, ne čak ni u Banja Luci. Zagreb u Hrvatskoj, Ljubljana u Sloveniji i Beograd u Srbiji, Sarajevo tu kod nas. To je to. Ali evo napominjem da se tu dogodi i dobrih stvari u Mostaru, tu živi puno pametnih i talentiranih osoba i dogodi se dobrih momenata u predstavama, ali podrazumijeva se da kulturu financira bogata samosvjesna zajednica koja je svjesna značaja i bitnosti kulture u svakodnevnom životu, u duhovnom razvoju, ovdje se kultura financira na kapaljku iz inata, da bi ovi drugi vidjeli kako je to kad imaš kulturu, a drugi nemaju. Ovdje na zapadnoj strani kulturu dijelom financira i RH, više novaca je u igri, ali je sve to malo. Premalo je novaca u igri da bi privuklo talentirane glumce, redatelje i sl. Dosta je ovdje talentiranih slikara, pjevača, koji žive ovdje, ali su više angažirani van ove države, upravo zbog prednjeg.
STYLEŽURNAL. Haustor ili Azra?
DM. Ja Štulića volim više od ičega ili ikoga, ali lagao bih kad bih rekao Azra, držim da je Haustor puno ozbiljnija muzika, ali neću ti to priznati i slagat ću ti da je to Azra.
STYLEŽURNAL. Koju knjigu Trenutno čitaš?
DM. Nedavno sam pročitao roman Paolo Sorrentina, „Svi su u pravu“ roman o napolitanskom pjevaču i bendu, u dahu sam pročitao 150 stranica i preporučujem ga, divan je.
STYLEŽURNAL. Šta sigurno nećeš raditi u ovoj godini?
DM. Sigurno neću putovati van jugoslovenskih prostora, volim otići naime u Veneciju, taj Jadranski bazen je jedna kultura, ovaj schengen mi ništa neće pomoći, jer su sva moja putovanja vezana za BiH, Hrvatsku i Srbiju, Crnu Goru, naprosto nisam nikad bio od putovanja samo da bih nešto vidio, a suštinski me svijet mimo moga jezika malo zanima. Zanima me recimo Venecija, Albanija, volim otići u Beograd, Zagreb, volim biti na ovim prostorima…
STYLEŽURNAL. Gdje se krije ljubav?
DM. To je enigma na koju nisam našao odgovor, iskreno ne znam, vjerojatno duboko u samom čovjeku, kad se pomiri sa sobom i prihvati samog sebe do kraja, unatoč tome što sam se trudio i pokušavao prihvatiti sebe, nisam na način da bi me neko drugi volio.
STYLEŽURNAL. Nova ljevica i politički život?
DM. Oprostio sam se od politike,zauvijek, mada nikad ne reci nikad, ali efektivno politika nije za mene i možda će zvučati grozno prema ljudima koji su u tome, banalno je i dosadno mi je, mada i pišem političke tekstove, ali operativno politika zahtijeva drugi tip karaktera od onog koji ja imam.
STYLEŽURNAL. Imamo dojavu da ćeš u bliskoj budućnosti pisati erotski roman?
DM. Planiram napisati erotski roman u ovoj godini, ljudi koji me bolje poznaju, a nema ih puno, znaju da nisam ja samo plovidba, partizani, već da postoji i dio mene koji je slobodoumno živio i koji bi trebao napisati nešto iskreno, ali istovremeno u ovoj poplavi konzervatizma u kojoj živimo već tridesetak godina, iskrenost prema sebi i otpor konzervatizmu će rezultirati mom pisanju erotskog romana.
STYLEŽURNAL. Još za kraj reci nam knjigu koju bi preporučio kao obvezno štivo za mlade ljude?
DM. Mediteranski brevijar od Predraga Matvejevića.
STYLEZURNAL. Čitanje je prekrasna stvar. Intiman čin. Ovaj razgovor je bio prijatan, morski i brutalno realan, a s puno zraka sunca iako je dan kad smo razgovarali bio oblačan i kišovit. Ja jedva čekam pročitati 14.februar 1945. A toplo vam mogu preporučiti Neum Casablanca, koji sam čitala s nekom melankolijom i sjetom, a opet Markovina kao da je listao stranice mojih misli. Ovo je knjiga za sve vas koji ste morali otići, a vraćate se stalno po komadiće ukradene mladosti. I evo da završim sa citatom iz knjige Neum Casablanca koji me je „razložio na manje komponente“.
„Ovu zimu sam, dakle došao u novi grad. Po puno stvari drugačiji i temeljito izmijenjen, ideološki potpuno stran, s puno ljudi s kojima nemam zajedničkih tema, još manje sentimenata. Ali i grad koji jeste negdje preživio i među ljude koji čuvaju te tragove sjećanja. Na kraju i u grad koji jednostavno živi dalje u nekom svom ritmu i načinu života. Parceliziran, ne samo po ratnoj liniji istok-zapad, nego i vrlo detaljno na društvenom planu. Grad paralelnih stvarnosti, još uvijek višenacionalan, čudesno lijep i zapušten, te izglobljen iz vremena. Točno grad po mjeri usamljenika kojima vrijeme ne predstavlja ništa…“
